Branimir Johnny Štulić (Skoplje, 11. travnja 1953.), rock glazbenik iz generacije zagrebačkog novog vala, osnivač grupe Azra.

Rođen je u Skoplju gdje je službovao njegov otac, pukovnik JNA. Pet godina kasnije, njegova obitelj seli se prvo u Jastrebarsko, tridesetak kilometara jugozapadno od Zagreba, a nešto kasnije u grad Zagreb. Jedan je od najznačajnijih protagonista ex jugoslavenskog rocka.

Diskografija

Singlovi (s Azrom)

* Balkan / A šta da radim (Suzy 1979.)
* Lijepe žene prolaze kroz grad / Poziv na ples / Suzy F. (Jugoton 1980.)
* Đoni, budi dobar / Teško vrijeme (Jugoton 1982. koncertni)
* E pa što / Sloboda / Gluperde lutaju daleko (Jugoton 1982.)
* Nemir i strast / Doviđenja na vlaškom drumu (Jugoton 1983.)
* Klinček stoji pod oblokom / Flash
* Mon Ami / Duboko u tebi
* Sardisale Lešočkiot manastir / Mamica su štrukle pekli / I to se događa ponekad

Albumi (s Azrom)

* Azra (Jugoton 1980.)
* Sunčana strana ulice (Jugoton 1981. dupli)
* Ravno do dna (Jugoton 1982. trostruki koncertni)
* Filigranski pločnici (Jugoton 1982. dvostruki)
* Singl ploče 1979. - 1982. (Jugoton 1982.)
* Kad fazani lete (Jugoton 1983.)
* Krivo srastanje (Jugoton 1984.)
* It ain't Like In The Movies At All (Diskoton 1986. trostruki)
* Kao i jučer (Singl ploče 1983-1986)(Jugoton 1987. kompilacija)
* Između krajnosti (Jugoton 1987.)
* Zadovoljština (Jugoton 1988. četverostruki koncertni)

Samostalni albumi

* Balkanska rapsodija (Jugoton 1989.)
* Balegari ne vjeruju sreći (Jugoton 1990.)
* Sevdah za Paulu Horvat (Komuna 1995. CD)
* Anali (Komuna 1995. dvostruki CD)
* Blase (Hi Fi Centar 1997.)

Knjige

* Smijurija u mjerama - autobiografija u petnaestercu (Vreme Beograd 2005.)
* Big bang -1984.

* Anonymous epygrams-1987.

- Fantom slobode (knjiga o Johnnyu i "Azri")


Životopis

Počeci, osnutak Azre. prvi singl

U vrijeme studiranja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Štulić počinje pjevati vlastite i tuđe pjesme prateći se na akustičnoj gitari, a potom osniva i prvu grupu, Balkan Sevdah Bend.

Sastavljena od danas nepoznatih(osim bubnjara Paola Sfeccija) svirača akustičnih instrumenta i jednako nepoznate pjevačice, grupa je svirala pjesme u rasponu od sevdalinki do Beatlesa, uključujući i Štulićeve pjesme.

U siječnju 1977. godine, inspiriran stihom iz sevdalinke Kraj tanahna šadrvana nastale po prepjevu pjesme Der Asra Heinricha Heinea, Štulić mijenja ime grupe u Azra. Izrazito konfliktan karakter utemeljitelja uzrokuje vrlo česte promjene postave - članovi Azre između ostalih su bili Jura Stublić, Marin Pelajić i Mladen Juričić, prije nego su se odvojili i osnovali Film.

Štulić iznenada odlazi u Parni valjak, no taj je nemoguć transfer potrajao tek dva tjedna. Zatim upoznaje bubnjara Haustora Borisa Leinera i neuspješno tragajući za basistom, snima u legendarnom studiju Janka Mlinarića–Trulog prvi singl s pjesmama Balkan i A šta da radim. Uz Leinera na bubnjevima, bas je svirao Zlatko Miksić–Fuma iz Parnog valjka, a producent je bio Husein Hasanefendić koji je odsvirao i solo gitaru.

Balkan, pjesma pod utjecajem sevdaha i američkog folka, napisana je još 1974. godine, no originalni će se tekst transformirati pod utjecajem punka i novog vala. Prvi koncert Pankrta u Zagrebu motivirat će posve oduševljenog Štulića da ošiša dugačku kosu i obrije bradu, te pjeva o promjeni stila u novoj verziji Balkana (Brijem bradu, brkove da ličim na Pankrte)

Debitantski album, Sunčana strana ulice, Ravno do dna: 1980-1981

Trio je konačno formiran kad se Štuliću i Leineru pridružuje basist Mišo Hrnjak. Tijekom proljeća 1980. godine uvjeti za snimanje prvog albuma nisu bili najbolji; Mlinarićev je studio bio zauzet, a Hasanefendić koji je odlično producirao prvi singl, nalazio se na turneji s Parnim valjkom. Nestrpljivi Štulić ipak odlazi u studio Jadran filma i odabire za producenta zagrebačkog rock dinosaura Dragu Mlinareca.

Konačni rezultat bio je svjetlosnim godinama daleko od Štulićevih očekivanja, no publika nije nimalo marila za očite producentske promašaje. Posjetitelji brojnih Azrinih koncerata konačno su dobili vinilni zapis već dobro znanih pjesama, a mutan zvuk gitara i strastven Štulićev glas u dojmljivim tekstovima brzo su regrutirali vojsku novih fanova.

Sljedeći ulazak u studio 1980. godine završio je singlom Lijepe žene prolaze kroz grad. Hasanefendić je opet svirao solo gitaru i bio producent, a B stranu okupirao je neobičan instrumental Suzy F.– tri verzije teksta na kraju su odbačene, jer su prema Štulićevom mišljenju zvučale kao da pjeva Aco Stojković na ljetnjoj bašti 1938. sa leptir mašnom.

Singl je najavio dvostruki album Sunčana strana ulice kojeg će kao i sve sljedeće ploče producirati Štulić. Neusporedivo boljeg zvuka od debitantske ploče, sjajnim će amalgamom ljubavnih pjesama, žestokih kratkih priča s gradskih ulica, te izrazito angažiranih poruka pretvoriti Azru u uvjerljivo najznačajniju jugoslavensku rock'n'roll atrakciju tog doba, a Štulića potvrditi kao neformalnog, ali silno utjecajnog glasnogovornika urbane omladine.

Na albumu, inače ojačanom izvrsnim puhačima, prije svega saksofonistom Miroslavom Sedakom–Benčićem, našao se kao kuriozitet i tekst kojeg nije potpisao Štulić – Pit i to je Amerika, pjesma je Mile Rupčića napisana za istoimenu monodramu.

Nakon jugoslavenske turneje što je potrajala do kasne jeseni 1981. godine, Azra u zagrebačkom klubu Kulušić svira sedam uzastopnih i rasprodanih koncerata, te snima trostruki živi album Ravno do dna.

Ne zaboravljajući frustrirajuću Mlinarčevu produkciju, Štulić na ovom albumu iznova objavljuje sve pjesme s prve, te najuspješnije pjesme s druge ploče, dodajući mnoštvo još nesnimljenih pjesma, no vrlo dobro poznatih svim posjetiteljima Azrinih koncerata.

Perfekcionistički uvježban bend, euforično raspoložena publika i izvrsna dvorana razlog su zašto je Ravno do dna postao najuzbudljiviji dokument cjelokupnog zagrebačkog novog vala i album bez kojeg je nemoguće razumjeti značenje Azre u 80-im godinama 20. stoljeća.

Filigranski pločnici, Kad fazani lete, Krivo srastanje: 1982–1984

Novi studijski album Filigranski pločnici izaći će tri mjeseca nakon objave Ravno do dna i brzo postati najtiražniji Azrin album. Slično prethodnoj studijskoj ploči ispunjen je nježnim ljubavnim pjesmama uz pomoć multiinstrumentaliste,pokojnog Miroslava Sedaka-Benčića, te oštrim, ponekad gnjevnim političkim komentarima.

Tko to tamo pjeva posvećena je Josipu Brozu, Gorki okus inspiriralo je hapšenje pjesnika Gojka Đoge i zabrana njegove zbirke pjesama Vunena vremena, dok je 68 ironična posveta propalim ljevičarima. Našlo se mjesta i za sprdanje s Jurom Stublićem, nekadašnjim pjevačem Azre. Primjetno je međutim kako je ranija beskompromisna otvorenost na Filigranskim pločnicima ponekad zamijenjena hermetičnijim stihovima.

Još jedan ulazak u studio donosi izvrstan singl s pjesmama E, pa što, Sloboda i Gluperde lutaju daleko, te označava završetak najuspješnijeg Azrinog razdoblja i kraj djelovanja grupe u originalnoj postavi.

Mišo Hrnjak napušta grupu i muziku, Boris Leiner odlazi u JNA, a Štulić u siječnju 1983. godine uz pomoć Srećka Antoniolija na bubnjevima snima album Kad fazani lete. Promjena stila ovdje je već sasvim vidljiva – teška gitarska grmljavina podloga je često sasvim nadrealnim slikama unutrašnjeg Štulićevog svijeta.

Sličan je pristup zadržan i na slijedećoj ploči Krivo srastanje, objavljenoj 1984. godine, uz sudjelovanje povratnika iz JNA Borisa Leinera. Iako će je kritika pokopati, a površna publika uglavnom neće shvatiti, album će strpljive slušatelje nagraditi s nekoliko izvrsnih pjesama koje lakoćom mogu biti uvrštene u vrhunac Štulićeva opusa.

Naslovna će pjesma proročki predvidjeti raspad Jugoslavije, No comment predstaviti Azru u čistom punk zdanju, klaustrofobični Flash uključiti vjerojatno najljepši Štulićev refren, a Klinček stoji pod oblokom biti prva i ujedno daleko najuspješnija Štulićeva obrada narodnih motiva.

It Ain't Like In The Movies At All, Između krajnosti, Zadovoljština: 1986-1988
Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu.
Članci na wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom.

Štulić potom seli u Nizozemsku i 1986. godine trostrukim albumom It Ain't Like In The Movies At All prepjevava svoje pjesme na engleski i neuspješno pokušava proboj na inozemno tržište.

Album Između krajnosti snima godinu dana kasnije Zagrebu s Leinerom, Juricom Pađenom na gitari i basistom Stephenom Kippom dovedenim iz Nizozemske. Obrade narodnih pjesama, prepjevi rock klasika i nešto manje zanimljivih novih radova nikako nisu bile dovoljne za pozitivnu ocjenu ploči koja će ostati upamćen tek po Bed roku, staroj pjesmi iz prvih dana Azre, te solidnoj Vaše veličanstvo.

Tokom 1987. godine Azra u istom sastavu odlazi na jugoslavensku turneju, a potom u zagrebačkom Domu sportova snima četverostruki živi album Zadovoljština s pedeset pjesama. Nešto kasnije Boris Leiner napušta Azru.

Samostalna karijera

Štulić započinje samostalnu karijeru koja će započeti Balkanskom rapsodijom 1989. godine. Album je prototip onog što će kasnije uz rijetke izuzetke, postati konačnim oblikom Štulićeve solo karijere.Zanimljivo izdanje kabaretskog stila i duhovitih tekstova,ali nedovoljno prihvaćeno.

Drugi album nazvan Balegari ne vjeruju sreći nešto je uspješniji. Snimljen 1990. godine sa Sevdah Shuttle Bandom kojeg su činili Jurica Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević, donijet će Usne vrele Višnje, obradu tradicionalne američke pjesme Lily of the West, zatim Leute moj Tome Bebića, te dva originala - Voljela me nije nijedna i Meni se dušo od tebe ne rastaje.

Nasljednik je nazvan Sevdah za Paulu Horvat i objavljen tek 1995. godine, iako je sniman nekoliko godina ranije. Poput Balkanske rapsodije ne zaslužuje poseban osvrt, a gotovo jednak status pripada Analima gdje se doduše našla pristojna obrada pjesme Zdenka Runjića Galeb i ja.

Štulić je zatim počeo raditi na vlastitim prijevodima Božanske Ilijade i Peloponeskog rata, a 1997. godine pod imenom Azre objavio je vrlo slab dvostruki album Blase, svoj posljednji studijski rad, najavljujući njime konačan završetak karijere.

Danas sa suprugom Josefine živi u nizozemskom gradiću Houten pokraj Utrechta. Izbjegava kontakt s javnošću, ne sudjeluje u filmu Sretno dijete o novom valu Igora Mirkovića i kaže da ga "Boli kurac za sve".

Johnny sada ima 55 godina, i po tvrdnji njegovih prijatelja, pomalo je ocelavio, i nabacio po neki kilogram. Njegov hobi je trenutno fudbal. Zajedno sa trenerom Houtenskog fudbalskog kluba obucava mlade fudbalere. Johnny kaze da se oseca zivim samo dok je na fudbalskom terenu, ako je uopste ziv. Iako uporno navodi da ga ne zanima nista sto je poteklo sa balkanskih prostora, njegov sirok krug prijatelja iz holandije kaze da redovno kupuje sve casopise na srpskom, i hrvatskom jeziku, i da se beskrajno raduje kada mu neko sa ovih prostora posalje mail, ili pismo. U poslednjem intervjuu koji je dao u poverenju je rekao jednom coveku (necu vam reci kom) da je okupljanje Azre ponovo ne moguce, ali da se iskreno nada da ce nam barem jos jednom zasvirati. Najveci je problem to sto ne znam sta me ceka od mladjih generacija, navodi Stulic. Plasi se da ce one umesto rock-legende videti sredovecnog cikicu,njima potpuno ne zanimljivog. Pitanje je samo kada ce shvatiti da ga mladi ovde vole, i da ga ni po koju cenu ne bi dopustili da se `izbruka`... Naravno, ima tu i starijih generacija..... koje bi se SIGURNO okupile na njegovom koncertu, pa makar morali da idu i do Holandije